Očuvati najveće blago

Mi nemamo nafte za izvoz, nemamo zlata ni dijamanata, ali imamo nešto vrjednije. Mi bismo morali izvoziti u žedne zemlje srednjeg istoka milijarde boca pitke vode, mogli bismo dopustiti ljudima da legaliziraju svoje građevine koje očito neće biti srušene, jer bismo time uprihodovali milijarde iz ušteđevine građana... Hrvatska nije ugrožena dugom u mjeri koju joj pripisuju zloguki proroci. Da jest, ne bi se ti isti jagmili da prigrabe vlast s tim istim problemima. Hoćemo li mi čuvati tako naše najveće blago, naših više od tisuću otoka. Imamo mi, dakle, konja za utrku, samo ako hoćemo i ako sastavimo glave zajedno ...

Očuvati najveće blago

 
Piše: Duško Miličić, sveučilišni profesor u mirovini
Izvor: Vjesnik

 
U školi su nas stalno učili da je Jugoslavija bogata zemlja, samo što mi nismo ništa imali i onda su nam Nijemci sve odnijeli. Poslije rata prve tri godine boljševizacije uništile su sela, seljaci su otjerali trbuhom za kruhom u tvornice, u proletarijat. Tamo gdje je bilo potrebno da radi 500 ljudi radilo je dvostruko više, pa su se ljudi učili neradu.

Onda je došla samorodna parola: "ne mogu oni mene tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi", pa je došlo do kraha i takve ekonomije 1965. godine te se zbog toga otvaraju granice i pušta se ljude u gastarbajtere, dakle, pretežito u Njemačku koju smo tretirali i dalje neprijateljskom. Naravno, da nezaposlenih nije ni moglo biti, pa je svaka hvala zbog toga bespredmetna.
 
Kad su ljudi s malom plaćom i još nižom kupovnom moći počeli stenjati, drug Tito je intervenirao parolom: Snađi se druže! I tad je krenulo. Ne može se reći da su naši ljudi nesnalažljivi..
 
Siva ekonomija, krađa, korupcija i slično bio je odgovor. Tako se učilo 'živjeti'. Bilo je tu jako spretnih, manje spretnih i kao uvijek - poštenih. Tako je, gospodo, to počelo i teško je to zaustaviti. Korisne navike se teško zaboravljaju.
 
Što Hrvatska ima od tog bogatstva? Ima malo nafte, nedovoljno plina, dobre njive, dobre vinograde, malo inteligencije, najljepšu obalu i otoke te puno onih koji su uvijek protiv nečega.
 
Hrvati se znadu boriti (ginuti i patiti), ali kada treba ulagati u ono što se teško izborilo, onda izmišljaju tko je čemu kriv, a ne misle da su i oni željni samo izvlačenja koristi umjesto da počnu ozbiljno i savjesno raditi.
 
Poneka ponašanja su anarhistička, poneka bogohulna. Riječ katastrofa čuje se dosta često, a od toga smo doista vrlo daleko. Što smo mi imali od 1941. godine do sedamdesetih godina prošlog stoljeća? A to je tridesetak godina! To se ni približno ne može usporediti s našoj sadašnjom situacijom.
 
Hrvatska je zadužena zemlja, ali mi ne bismo imali toliko kilometara potrebnih autocesta niti bismo izdržali neproizvodnost, a uz velike poslijeratne izdatke u obnovi, zbrinjavanju ljudi, povratku ljudi, opskrbi branitelja, njihovih obitelji...

Često se čuje da trebamo više proizvoditi, a nitko ne kaže što. Nije, naime, lako prodati na vanjskom tržištu nešto što nije konkurentno ili to mora ići za bagatelu.
Imamo, na primjer, puno dobrih vina, ali prevelik asortiman, pa ne možemo zadovoljiti velike kupce količinom. Turizam je naša uzdanica, ali to je plašljiva ptica koja može i ne sletjeti.
 
Povijest je puna naše nesloge i najvećim je dijelom to razlog što smo tako dugo čekali svoju slobodu. Predsjedniku Tuđmanu je prvom u povijesti uspjelo ujediniti Hrvate barem za najveći pothvat, za obranu napadnute domovine. Da tog jedinstva nije bilo, ni nas više ne bi bilo.
 
Jagma za imetkom, a poglavito i za vlašću, naše je prokletstvo. Koliko su se samo neki ljudi pretumbavali iz stranke u stranku, iz ateista u teiste, iz jedne koalicije u koaliciju sa suprotnom stranom, ne strankom. Koliko je samo malih prirepnih strančica koje mrze koaliciju u kojoj jesu, ali zbog koristi ostaju u njoj. Bilo lijeva ili desna svejedno.
 
Saborski zastupnici ponašaju se kao nedodirljivi bogovi, iako bi trebali biti svjesni da njih narod nije izabrao. Narod je birao stranku, a stranka je njih nominirala u Sabor.

Prema tomu, unatoč zadaći oporbenih zastupnika da podmeću Vladi i vladajućoj koaliciji sve što mogu, više je nego strašno slušati kakve sve insinuacije (naravno, jer nemaju posljedica) izjavljuju. Bez osvrta na to koliko time škode Hrvatskoj pred svijetom, jer se puno izrečenog kasnije pokaže neistinitim. Mediji su se u većini ugledali u taj stil igre (baš igre) i s neskrivenom zluradošću i pakošću izvješćuju.
 
I laiku je jasno da već od parlamentarnih izbora traje neviđena ofenziva iz svih raspoloživih oružja da bi se nasilno postojeća (izabrana od naroda) vlast srušila i instalirala gubitnička (spasonosna).
 
Kad zujanje nije pomoglo, traže se saveznici u vodstvima nekih sindikata, među studentima nekih fakulteta, pokušava se pobuniti umirovljenike (pomoću Hrelje i starih partijaca u stranci) te namjerno izabranih uličnih iskaza pojedinaca. Oni bi "događanje naroda" (narod na ulice i slično), štrajkove, a jedan mi stari i još danas uvjereni partijaš reče: "Strah me samo oružane pobune".
 
Ne znam koliko ga je strah, a koliko je priželjkuje. Dotle smo došli. Nema televizijskih emisija, a gotovo ni tiska koji izravno ne prizivaju zbivanja još uvijek uvijeno u "katastrofalnu situaciju".
 
Niti jest katastrofa niti će je biti. Tko sije vjetar, žanje buru, narodna je poslovica. Hrvati su nepredvidivi svati. U svim krizama do sada svuda je ojačavala desnica, a ne ljevica. Napokon, to se sada dogodilo i s europskim parlamentom.
 
Narod možda jest malo školovan, ali raspoznaje gdje je nacionalni interes, a za taj bi interes (ne zaboravite to) dali sve što imaju, a ne samo privremeno mali postotak od plaće ili mirovine.
 
Sude po sebi oni koji misle da bi narod za malo kuna prodao svoja uvjerenja. Napokon, taj isti narod je davao živote, a ne samo imovinu u nedavnoj prošlosti. I sada vi očekujete da on to zaboravi za nekoliko kuna. Potcjenjujete ga.
 
Pogledajmo samo farsu da oni kojima je i pokušaj Savke i ostalih njezinih najbližih suradnika bio kontrarevolucija, pozivaju narod na ulice da sruše legalnu vlast. To sada nije kontrarevolucija, nego je demokracija. Velika metamorfoza istih ljudi. Zašto onda nisu rekli da je Savka bila najveća hrvatska političarka ako su tako mislili? I da je išla na robiju, šutjeli bi. Netko će reći da to nisu isti ljudi. Neki jesu, i ti su najžešći. Komu oni priče pričaju?!
 
Napokon, niti jedna afera s ljevice ne procesuira se (nije li to čudno), a nema dana da se ponekom ministru ili viđenom članu HDZ-a ne prišivaju lopovluci. Ne tvrdim ja da ih nema, jer ne znam, ali govorim samo o jasnom kontrastu. Naravno, uz sekundiranje medija. Tako se narodu želi prikazati cijeli HDZ kao mafijaška organizacija u kojem nema poštenja. Na to narod jest osjetljiv i zato to rade i to rade dosta dobro, potpomognuti s iste adrese.
 
Maske su pale i još padaju. Naravno, nisu ih te maske dobro štitile, ali ipak. Pred krajem ove godine naročito strijepe i zato ofenziva jača. Ante Starčević u jednom svojem govoru u Hrvatskom saboru nazvao je neke hrvatskim nehrvatima. I rekao je "takvi su nam nanijeli više zla nego svi vanjski neprijatelji" (poznata i kao izreka iz stare Grčke). I ona grčka i ona Starčevićeva točne su.
 
Hrvatska je uknjižena zemlja u svjetsku gruntovnicu i članica je NATO-a te je nije moguće napasti izvana niti poništiti. Zato treba njome vladati, što je u tom slučaju isto.
 
Uzalud vam trud trubači. Najprije dobro pogledajte oko koga se narod okuplja i iz toga donesite odluku. Dobro motivirani sindikalni vođe nisu ljudima nepoznanica, a umirovljenici su dosta dugo isprobavali lijevu opciju. Možda je i dobro to što radite da se napokon stvari raščiste. Mirno.
 
Hrvatska nije ugrožena dugom u mjeri koju joj pripisuju zloguki proroci. Da jest, ne bi se jagmili da prigrabe vlast s tim istim problemima. Mi nemamo nafte za izvoz, nemamo zlata ni dijamanata, ali imamo nešto vrjednije.
 
Mi bismo morali izvoziti u žedne zemlje srednjeg istoka milijarde boca pitke vode, jer je imamo napretek, mogli bismo dopustiti ljudima da legaliziraju svoje građevine koje očito neće biti srušene, jer bismo time uprihodovali milijarde iz ušteđevine građana koja je ogromna.
 
Biste li kamenovali nekog tko jest patriot, ali koji radije voli gledati lijepo uređene stare, napuštene kamene kuće na našoj obali, nego hrpe hrvatskoga kamenja u što se one pretvaraju?!

Hoćemo li mi čuvati tako naše najveće blago, naših više od tisuću otoka, od kojih 700 većih, ili bismo ih možda mogli dati u koncesiju (desetak) nenaseljenih, kroz razdoblje od 50 godina?
 
Što bismo dobili? Dvadesetak milijardi eura odmah, a nakon 50 godina desetak turističkih rajeva za našu upotrebu. Što bismo izgubili? Niti te otoke niti more oko njih. I zemlja i more ostali bi hrvatski.
 
Što ako to ne učinimo? Ti će otoci biti još obrasliji i pustiji nego što su danas.

Naravno, sve priče o obiteljskom blagu koje prodajemo ovdje ne vrijede, niti bih ja prvi o tomu zborio. Ta morskih sam korijena i, dakako, hrvatskih.
 
Imamo mi, dakle, konja za utrku, samo ako hoćemo i ako sastavimo glave zajedno.

Povezani članci

Who's Online

We have 206 guests and no members online