Strme planine, rijeka, more... i gusar, Omiški gusar

Široka ramena, ispijeno lice. Marama na glavi. Vjerojatno ne crna, već bijela. Na licu ožiljci od mača i noža, uspomene iz nemilosrdnih borbi, pojačani od soli, sunca... Bijela platnena košulja. Grubo platno. Dob? Možda 25 godina. Nije živio puno duže.Tako je izgledao omiški gusar. Gusar oko kojeg bi se mogla zavrtjeti lijepa turistička priča. Svi smo nešto čuli. U drevnom Omišu živjeli su gusari. I to je to. Kraj. Uz Cetinu, na obali, novinar Večernjeg lista Srđan Hebar sjedi s Petrom Buljevićem koji ima omišku kulturu i povijest u malom prstu. Pokušava portretirati gusara i napisati priču. Ovdje, baš tu gdje mi sad sjedimo i pijemo kavu, gusari su – radili. Nisu se oni smatrali gusarima. Bila je to tada legalna ekonomija! Tko nije plaćao putarinu, odnosno prolaz morem, kao mi danas autocestu, oni bi ga napali. Ili danas, ako ne platiš parking u Omišu – odmah dobiješ kaznu. Tko je plaćao? – Dubrovčani su plaćali. Njih nisu napadali. Splićani su im, recimo, palili brodove jer su ih napadali. U Omišu su tada na vlasti bili knezovi Kačići.. Gusari su u to doba kada su na Jadranu gradovi, uz Omiš, bili još Split, Trogir, Zadar, Dubrovnik, Kotor i slavna Venecija, s drugih brodova uzimali zlato, vino, ulje, začine, vunu, šećer...

OMIŠKI GUSARI

Strme planine, rijeka, more... konfiguracija tla je takva da čovjek ovdje mora biti gusar

Oko omiških gusara mogla bi se zavrtjeti turistička priča za ‘past u nesvijest’, a mi iz tog povijesnog blaga još nismo izvukli turističku korist

Piše: Srđan Hebar / Večernji List
Izvor: Večernji List

PROČITAJTE VIŠE..

Povezani članci

Who's Online

We have 146 guests and no members online