DUGI RAT

- Molim?! Zar je u Omišu netko poginuo?! – s čuđenjem su reportere “Slobodne Dalmacije” dočekali Andreas i Sabina Gerysch, njemački bračni par, koje smo zaskočili čim su se spustili sa strme stijene na predjelu Planovo. Oznojeni i zadihani, s nevjericom su se pogledavali. − Penjali smo se na mnogim mjestima u svijetu, ali ovakvih uvjeta nigdje nema. Omiš je, vjerujte nam na riječ, iznimno siguran za slobodne penjače - kažu Andreas i Sabina ...

ADRENALINSKI TURIZAM

Omiške su stijene fascinantne i sigurne

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Ante Čizmić / Cropix i drugi
Izvor: Slobodna Dalmacija

− Penjali smo se na mnogim mjestima u svijetu, ali ovakvih uvjeta nigdje nema. Omiš je, vjerujte nam na riječ, iznimno siguran za slobodne penjače, stoga i ne možemo vjerovati da je netko mogao smrtno nastradati – uglas će Andreas i Sabina, moleći nas da im prepričamo detalje kobnoga penjanja koje je prije tjedan dana života stajalo 25-godišnjeg Novozelanđanina.

Nemar Turističke zajednice

Oni su, kažu, na ušće Cetine došli iz Dresdena. A tamo se, nekoliko su puta ponovili, ni izbliza ne vodi toliko računa o sigurnosti penjača kao u Omišu.

− Prezadovoljni smo, Omiš je fascinantan, a penjački smjerovi besprijekorno uređeni – vele Nijemci koji su pod Mirabelu stigli na preporuku prijatelja. I već razmišljaju o novom dolasku.

Broj slobodnih penjača u Omišu iz godine u godinu sve je veći. No, prema riječima lokalnih alpinista, Turistička se zajednica prema takvim gostima ponaša kao da ne postoje. A od travnja do listopada, grube su procjene, bude ih tri, četiri tisuće.

− Ako je Paklenica za slobodne penjače broj jedan u Europi, onda je Omiš broj dva. Oni su, međutim, odavno prepoznali potencijal ovog oblika turizma, pa nema kuće u kojoj se ne nude prospekti za penjače, dok se kod nas o njima uopće ne vodi računa – ogorčen je Ivica Beović, jedan od samo trojice Omišana koji se profesionalno bave slobodnim penjanjem.

Beović je ove godine osnovao i agenciju te se u potpunosti − kad već neće oni koji su za to plaćeni − posvetio privlačenju slobodnih penjača u svoj grad.

− Kad kažete da u Omišu postoje samo tri slobodna penjača, onda je to samo djelomično točno jer smo Ivica Kuvačić i ja iz obližnjih Gata, dok je jedini pravi Omišanin Goran Marušić – smije se Beović.

Čudesno i naporno

I dok u Turističkoj zajednici pred penjačima ne zatvaraju samo oči, nego i novčanik, u Gradu se, sukladno recesijskim mogućnostima, ipak trude pomoći mladim entuzijastima.

Još otkako je Vicenco Bartulin sredinom devedesetih sa svojim splitskim kolegama pionirski obilježavao Babnjaču i ostale klisure, poznato je da uređenje smjerova, rastezanje konopa i učvršćivanje sidrišta nije jeftin posao.

Ma koliko god se, kad ga netko besplatno obavlja, jeftinim činio. Svi naši sugovornici tako po dobru ističu Matea Pezu, gradskoga poglavara za sport, koji je, napominju, prepoznao turistički potencijal ekstremnog sporta zbog kojega se Omiš − hvala majci prirodi − već sada nalazi na svjetskoj penjačkoj karti.

A vođen takvom kartom, u gusarski je grad stigao i Dmitrij Galachiants, mladi Rus koji se, sve do jučer, penjao samo po umjetnim moskovskim stijenama.

− Ovo je čudesno! I naporno, poglavito kada ste početnik poput mene – govori Dmitrij dok mjerka što mu je pametnije, popeti se na "Tonku koja se prokurbala" ili "Popa Slindru".

Odabir je, naravno, pao na "Tonku". I nama se, moramo priznati, učinila podatnijom.

− To su, eto, malo šaljivija imena smjerova, pri čemu morate znati da Tonka nije neka žena, nego beštija − poučava nas Ivica Kuvačić, ni jednoga trenutka ne skidajući oka s primjetno umornoga, ali opreznoga Rusa.

− Neka, neka, bolje da je oprezan. Što se opreme tiče, naši su smjerovi, pa tako i onaj na kojemu je poginuo nesretni Novozelanđanin, sto posto sigurni, no s ljudskim faktorom nikad se ne zna. Ma uvijek je za nesreću kriv čovjek, oprema nikad ne zakaže − uvjerava Kuvačić.

A s njime se slaže i Tea Čalogović, Zagrepčanka zaljubljena u dalmatinske vrleti.

− Nikad neću zaboraviti kako smo ja i prijateljica na Mont Blancu padale više od 300 metara... I sad protrnem kada se toga sjetim, ali što ću, penjanje mi je ušlo u krv, ne mogu zamisliti život bez stijena i planina − zaključuje Tea.

Uređeno 250 smjerova

Na omiškim stijenama do sada je uređeno 250 smjerova za slobodno penjanje, podijeljenih u 12 sektora.

Penjačima početnicima na raspolaganju su brojni manji, lakši smjerovi, dok je za one najiskusnije pripremljeno 20 smjerova visokih i do 250 metara. Najtežim se smatra smjer nazvan “Matan”, koji je dobio zahtjevnu klasifikaciju 8a.

Zanimljiva imena

Imena smjerova su različita, nadasve zanimljiva (“Čista ljubav”, “Guzonjin sin”, “Sado-mazo”, “Rosa Luxemburg”, “Ne jedi patuljke”, “Sila nečista”, “Odstupi, đavle”, “Seks je precijenjen”, “Papa je s vama”, “Skupo đubre”…), a ima i sponzorskih.

Pravilo je jednostavno: donirate 100 eura omiškim penjačima, oni za taj novac urede smjer i dadu mu ime prema vašoj želji.