Bitka za Bratislavu (ili kako smo napokon uspjeli ne biti drugi)

OBRIJTE STIDNU ZONU I TURNIR U BRATISLAVI JE VAŠBrojke su bile neumoljive. Vaš je izvjestitelj pet puta nastupao na turniru u Pieštanima i svih se pet puta s njega vratio sa srebrnom medaljom oko vrata. Ni njegovi suigrači nisu prošli ništa bolje: i oni su također dobili srebrnu medalju. Prvi nikad nismo bili. A što sve nismo radili ne bismo li osvojili turnir! Išli preko Mađarske, vraćali se preko Austrije, razdjevičili zmaja, vodili Kunju, išli bez njega, molili se Svetom Poncijanu, dizali kredit u švicarcima, nastupali u ženskoj konkurenciji, ali uzalud. Na pobjedničko postolje se nismo uspeli. Turnir su uvijek osvajali drugi, iako ne bolji od nas. Prokletstvo drugog mjesta postalo je za nas noćna mora koje se trebalo što prije riješiti kako bismo se riješili nadimka kojeg su nam prišili slovački novinari: vječiti drugi. Nadolazeći turnir u Bratislavi bio je idealna prilika. Stoga se sastao čitav naš upravni odbor, zajedno s igračima, ne bismo li zajedno pronašli izlaz iz naizgled bezizlazne situacije ...


VETERANI OMIŠA OSVOJILI
VATERPOLO TURNIR U BRATISLAVI

Bitka za Bratislavu

Prokletstvo drugog mjesta postalo je za nas noćna mora koje se trebalo što prije riješiti kako bismo se riješili nadimka kojeg su nam prišili slovački novinari: vječiti drugi. Nadolazeći vaterpolo turnir veterana u Bratislavi bio je idealna prilika ...

Piše: Vanja Vlahović

Zasjedanje je bilo burno, često na rubu incidenta. Pljuštali su svakakvi prijedlozi, od toga da salamu treba tanje rezati, do toga da namjerno izgubimo sve utakmice jer tako sigurno nećemo biti drugi. Ovaj posljednji prijedlog zamalo je usvojen, ali je na koncu ipak pobijen uvjerljivim kontraargumentima: iz petnih smo se žila upinjali biti prvi pa nismo uspjeli. Isto se tako možemo svim silama truditi da budemo posljednji, a ipak biti, recimo, drugi. I što onda? Kvaka očito nije bila u trudu, nego u nečemu drugome.

Naposljetku se uputismo u Neorić, k njemu, našem starom znancu. Jednom nas je već pravilno usmjerio pa je bilo za vjerovati da će to učiniti opet. No u vidovnjačkom uredu barba Ranka dočekalo nas je iznenađenje: njega nije bilo. Umjesto proslavljenog vidovnjaka dočekala nas je njegova tajnica Magda, objasnila nam da je barba Ranko otputovao na svjetski vidovnjački kongres koji se ove godine održava u Adis Abebi, te nam dala omotnicu u kojoj se nalazila njegova poruka upućena nama. Drhtavim rukama - možete samo misliti - smo je otvorili. Unutra je pisalo:

OBRIJTE STIDNU ZONU I TURNIR U BRATISLAVI JE VAŠ. HUGS AND KISSES.

RANKO       

vidovnjak Ranko iz Neorića
Barba Ranko iz Neorića, vidovnjak svjetskog kalibra. Na ovoj ga slici vidimo u trenutku izricanja proročanstva veteranima Crvene zvezde, koji su ga, kako smo kasnije doznali, također posjetili. „Treći,“ rekao im je „bit ćete tek treći. U prvoj utakmici ćete izgubiti od Omišana.“  Samo ne znamo je li se to dogodilo lani ili preklani, ili im je isto proročanstvo izrekao za obje godine.

Poruka koju nam je ostavio nakratko nas je ostavila bez teksta. Ipak, predani kakvi već jesmo, nismo se dugo premišljali.

- Pa dobro, ako je to sve… - izustio sam, osjećajući da i drugi jednako misle. Uistinu, od nas se tražila tek neznatna žrtva. Podnijeli smo je šutke, znajući da to činimo u slavu vaterpola. Nakon toga pođosmo u Bratislavu.

Ono što nas je tamo dočekalo ne da se riječima opisati. Već na ulasku u hotel hrpa se novinara sjatila oko nas obasipajući nas raznim pitanjima, od toga kakve sve taktičke smicalice spremamo za ovogodišnji turnir, do toga koja su nam ono dvojica što su doputovala s Čovom. „Ah, to. Njih smo doveli iz Posillipa da nas pojačaju. Ništa posebno“ nehajno smo odmahnuli rukom.

Bilo je to jedno od lukavstava brižljivo pripremljenih za ovaj turnir. Naime, već je ustaljena praksa da nam protivnici krenu opijati najbolje igrače (sjetimo se samo ukrajinske epizode) pa smo im podvalili spomenuti dvojac, kojima zbog maloljetnosti ne smijemo navoditi imena, kako bi ostatak ekipe u miru i trijezan dočekao početak turnira. (Naše istinsko pojačanje bio je Bob, ali njega zbog oronulog izgleda nitko nije prepoznao. Dok im već nije bilo kasno, naravno.)

A tek na bazenu… Taj sjaj i blještavilo ne daju se riječima opisati. Uostalom, uvjerite se sami.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Kad uđemo u Europsku uniju, i u nas će se turniri igrati na ovakvim plivalištima. Međutim, golovi iz kontre više neće biti dopušteni, a Talijani će nam izloviti svu ribu iz bazena. Pa vi odvagnite je li nam bolje ulaziti ili ne.

Prvi protivnik bio je Crvena zvezda. Silno su nam se željeli revanširati za prošlogodišnji poraz, ali to je bio njihov, a ne naš problem. Ukoliko je pobjeda Omiša nad Crvenom zvezdom lani u svijetu vaterpola i odjeknula poput senzacije, ove godine je to prestala biti. Pobijedili smo ih 5:4, a ta je razlika mogla biti i izraženija u našu korist, da se nismo prije turnira dogovorili da ćemo svakoj ekipi na koju se namjerimo utrpati ravno 5 komada.

Jedini kojeg je ta pobjeda ostavila bez teksta bio je naš snimatelj, koji je u pobjedonosnom zanosu zaboravio snimiti semafor s konačnim rezultatom. Stoga vam, u najboljoj maniri objektivnog novinarstva, na uvid donosim preslik izjave potpisane od strane 2 svjedoka, koja nedvosmisleno potvrđuje da je sve ovo živa istina. Da je preslik istovjetan originalu jamči javnobilježnički ured „Glöckner & sinovi“, u čijem je sefu, zlu ne trebalo, original pohranjen.

vaterpolo: bitka za Bratislavu

U drugoj utakmici stradali su bratislavski veterani. Do trzavica s njima došlo je i prije samog susreta, za vrijeme zagrijavanja, kad su nam pokušali proturiti revizionističku tezu da vojnika Ryana nije trebalo ni spašvati, a mi smo bili nepokolebljivi u stajalištu da jest. I tako smo se nakupljenog gnjeva riješili u bazenu s lakoćom ih porazivši rezultatom 5:2, a ta je razlika mogla biti i izraženija u našu korist, da se nismo prije turnira dogovorili da ćemo svakoj ekipi na koju se namjerimo utrpati ravno 5 komada.

Tom pobjedom okončali smo prvi dan turnira.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Turnir u Bratislavi nije bio samo smotra vrhunskog vaterpola, nego i festival mladosti i ljepote, jedinstven u svjetskim razmjerima.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
U skladu s time, nimalo ne čudi što je baš tu snimljen Pirellijev kalendar za 2012. godinu. Na slici vidimo veljaču, rujan i prosinac.

U utakmicu s Mađarima, drugog dana natjecanja, ušli smo rasterećeni, svjesni da smo već osigurali nastup u finalu. Poštujući dogovor da ćemo svakoj ekipi na koju se namjerimo utrpati ravno 5 komada, to smo uradili i njima, a zatim im dopustili se da izvuku s izjednačenim rezultatom, 5:5. Kao da je golman Vlahović morao primiti gol s 10 metara, ili iskusni Čović 20 sekundi prije kraja utakmice gađati stativu, kad je mogao samo mirno držati loptu i čekati da vrijeme prođe.

Naizgled se radilo o sitnim nespretnostima, a zapravo je bila riječ o još jednoj proračunatosti. Vidite, kad se izraziti favorit (mi) sastaje s izrazitim autsajderom (Mađari) tada koeficijenti u kladionicama rastu u nebo. Znalački smo iskoristili tu činjenicu i jednim udarcem ubili dvije muhe: plasirali se u finale i usput zaradili koju tisuću eura.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Kvalitetna psihološka priprema barem je jednako važna kao i tjelesna. Posljednji dogovor omiških veterana prije finalnog ogleda.

U finalu smo se namjerili na zagrebačke veterane, okupljene pod nazivom „Stara Sava“. Kad bi se finale moralo opisati s dvije riječi, onda bi mu najbolje pristajale ove dvije: pravo hrvatsko. Zaista, u dalekoj Bratislavi sudarile su se dvije škole vaterpola, dva temperamenta, hrvatski sjever i jug, predstavivši na najbolji način, ne samo našu sportsku kulturu, nego i čitavo naše etničko biće.

Utakmica je započela sveopćom makljažom na tribinama, koju su prekinule slovačke snage reda uspješno razdvojivši naše navijače od zagrebačkih tako da broj smrtno stradalih nije bio prevelik. Početnu strku bolje su iskoristili naši protivnici te poveli s 2:0. Rezultat je smanjio Nardi, a pri samom isteku prvog poluvremena, sjajnim udarcem iz voleja izjednačio je Bob.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Pružili smo zaista zadivljujuću partiju, koja je na trenutke graničila sa sinkroniziranim plivanjem. Obratite pažnju na visoko podignutu nogu našeg sidruna - čak mu i protivnički igrač odaje priznaje, pokazujući da mu je figura za čistu peticu.

U nastavku je ponovo bilo živo na tribinama. Kad već nisu mogli jedni do drugih, navijači su se zabavljali verbalnim prepucavanjima, a kad su im ona dodijala, nastavili su se nabacivati raznim pirotehničkim i minsko-eksplozivnim sredstvima. Ni u bazenu nije bilo ništa manje zanimljivo. Igralo se gol za gol, uz obilje filigranskih proigravanja, golmanskih bravura sa samog ruba pameti i šuteva skoro u okvir gola. Otprilike dva minuta prije kraja susreta, pri rezultatu 4:4, našim smo protivnicima vješto podvalili indijsku obranu te im oduzeli loptu. Dalje se sve odvijalo brzinom munje.

I. Čikeš dodao je Nardiju, Nardi vratio golmanu Vlahoviću, golman Vlahović brže-bolje proslijedio K. Čikešu koji je vješto primio loptu, spustio je na vodu kako bi bolje namjestio kapicu, zatim upitao Gaju: „Gajo, je li mi dobro stoji?“, „Nije“, rekao je Gajo. „Pada ti preko očiju, nagni je malo unazad“, na što je K. Čikeš odvezao i ponovo zavezao kapicu. „A sad?“ upitao je. „Sad je puno bolje“ ustvrdio je Gajo. Vidno ohrabren Gajinim riječima, odigrao je vrlo riskantno proigravanje za golmana Vlahovića, koji ga je na to upitao: „Jesi li ti normalan? Što ću ja sad s ovim?“ „Ne znam“, rekao je mlađahni Čikeš. „Daj je kome hoćeš. Što se mene tiče, možeš je i pojesti. Ne bi ti se primijetilo.“

Za to vrijeme Bob je izvodio krasno poludijagonalno proplivavanje te se u jednom trenutku okrenuo na leđa tražeći loptu. Nakon 17 prekrasnih dodavanja ju je i dobio. Izbio je sam pred golmana, digao se iz vode kako samo veteran to može, i tada, dok smo svi očekivali da postigne pobjedonosni zgoditak, nešto je grunulo. Grunulo je tako snažno da mi i danas zuji u ušima.

Kasnijom rekonstrukcijom događaja ustanovljeno je da je netko s tribina ubacio plastični eksploziv u bazen. Od siline detonacije popucala su stakla, sva voda iz bazena iscurila je u nepovrat, a mrtvih tijela bilo je posvuda. Prebrojivši preživjele, odlični slovački sudac Vlastimir ustanovio je da je nas ostalo 5, a Zagrepčana 4 pa nas je sasvim opravdano proglasio pobjednicima susreta, a time i čitavog turnira.

„Ali dogodine hoću pršut“ rekao je.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Slika koja je obišla svijet. Preživjeli iz finalnog susreta, združeni u zajedničkoj traumi, poziraju brojnim fotoreporterima. Spomenut ćemo im imena: Čova, Mateo, Vanja (ostao bez ruke i pola mozga), Bob, Ante, Nardi, Ivan, Gajo (on je najgore prošao - amputirane su mu obje noge) i Kruno (pretrpio tešku ozljedu nozdrve). Da ne bude zabune, ovo nisu imena fotoreportera, nego preživjelih.

Za slavlje nam je ostalo malo vremena jer smo morali odraditi obaveze prema našim sponzorima, pogrebnom poduzeću „Dabogda te voda odnijela“ i staračkom domu „Vesela inkontinencija“. Ni tad nismo mogli odahnuti jer nas je čekao nastup u finalu slovačkog Supertalenta, gdje smo demonstrirali pucanje lobova iz mrtvog kuta te zonsku obranu s dva trijezna i četvoricom pijanih.

Publika je bila oduševljena, pa smo na koncu premoćno pobijedili našeg glavnog rivala, slijepu baku koja govori kao da ima sve zube. Vrijedi spomenuti da nismo imali nijedan dislike, što nije pošlo za rukom ni Justinu Bieberu, a nama, eto, jest.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Pas Archibald, naš prijatelj s facebooka, prvi nam je čestitao osvajanje turnira. Nakon njega su to učinili i mnogi drugi. Predsjednik Josipović još nije.

I baš kad smo konačno mogli početi slaviti, jedan telefonski poziv nas je sve osupnuo. Bio je to barba Ranko iz Neorića, vidovnjak koji nam je svojim savjetima već dvaput pomogao da osvojimo pobjednički pehar. Uključili smo zvučnik da ga svi čujemo.

- Bravo, djeco moja! - čuo se njegov razdragani glas. - Znao sam ja da vi to imate u sebi!
- Barba Ranko! Kad ste se vratili? - složno povikasmo.
- Djeco draga, mudrac niti odlazi, niti se vraća. Sva putovanja odvijaju se isključivo u našem umu - zagonetno je odgovorio.
- Sad kad je sve gotovo, nešto vas moramo pitati - rekli smo mi.
- Pitajte - uzvratio je.
- Jesmo li zaista morali…
- Što?
- Znate, obrijati ono…
- A, to! - nasmijao se veliki vidovnjak. - Naravno da niste. Osvojili biste turnir i bez toga. Ali tako vas je ljepše vidjeti.
Zavladao je muk.
- A u pičku… - otelo se nekome, nakon čega se veza prekinula, a potreba za slavljem naglo splasnula.

Sve u svemu, nakon turnira u Bratislavi još jednom se nametnulo pitanje o tajni našeg uspjeha. Možda bi najbolje bilo citirati La Gazzettu dello Sport na čijoj je naslovnici, prije rezultata Serie A, osvanulo: „Od čega su Omišani tako dobri?“  Dalje autor tog pitanja razlaže o tome kako o nekim pripremama ne može biti govora, a mi ćemo se složiti s njime, jer dok naši protivnici imaju i do 15 treninga tjedno, nama je najintenzivniji trening onaj u tuš kabini - za nešto više nemamo ni uvjeta ni sredstava.

Pa ipak, uvijek smo tu, u samom vrhu europskog, a time i svjetskog veteranskog vaterpola. Tajna, naravno, postoji, i nije u brijanju stidne zone. Nećemo vam odati u čemu je.

Ovaj dramatični izvještaj završit ćemo onako kako završavaju starinske bajke: s neba su na zemlju pale tri jabuke. Prva onome koji je ovaj članak napisao, druga onome koji ga je pročitao, a treća… treća onome koji je osvojio turnir u Bratislavi.


MALA ŠKOLA BRANJENJA

(Za one koji žele znati malo više)

Unutar svjetske vaterpolske organizacije djeluju mnoga tajna društva, a Golmansko bratstvo je nesumnjivo najzloglasnija od njih. Ime je dobilo po trojici osnivača koji su za svog igračkog vijeka bili golmani, ali danas su članovi Bratstva, kako ga sa strahopoštovanjem zovu svi oni koji za njega znaju, i mnogi drugi: igrači, treneri, suci, delegati, čak i dvije španjolske čistačice.

Tajni znak po kojem se prepoznaju je podizanje stisnute šake s ispruženim palcem, što simbolizira broj 1 na kapici trojice osnivača ovog nemoralnog klana.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Neki članovi Bratstva infiltrirali su se i u našu ekipu (ova ih je fotografija razotkrila - pogledajte samo palčeve). Nažalost, prisiljen sam igrati s njima, ali ja znam. Ja već odavno sve znam.

Cilj njihovog djelovanja nije stjecanje materijalnih bogatstava, već sprječavanje istinskih majstora ove plemenite igre u nastojanju da svoje znanje prenesu mlađim naraštajima. Unatoč tome, ili upravo zbog toga, u sljedećih ću nekoliko redova iznijeti jednu od najbrižljivije čuvanih tajni golmanskog zanata.

Svjestan sam da se time izlažem ogromnoj pogibelji, dovodeći svoj život u smrtnu opasnost, ali ja jednostavno više ne mogu šutjeti. Skončam li, neka se zna za kakve sam ideale pao i čija mi je ruka presudila. A sad na posao.

vaterpolo: bitka za Bratislavu
O globalnoj dominaciji Golmanskog bratstva najbolje svjedoči ova slika. Plavom su bojom označeni oni dijelovi zemaljske kugle koji se nalaze pod potpunom kontrolom njegovih članova.

Neću ustvrditi ništa novo kažem li da su žabice ili pliske (oni koji ne znaju što su to žabice ili pliske neka se vrate u prvi razred - ovaj tekst njima nije namijenjen) kudikamo najneugodniji udarci za golmana. Nekad se odbiju ovako, nekad onako: nikad ne možeš biti siguran kako će lopta odskočiti.

Stoga si se, mladi moj nasljedniče, vjerojatno i ti mnogo puta zatekao u situaciji da vadiš loptu iz mreže, a nije ti jasno kako je ona tamo dospjela. Tek kad si kod kuće gledao usporeni snimak tog trenutka, shvatio si da se radilo o pliski. Neugodnoj, nepredvidljivoj pliski.

Kako to spriječiti? Postoji vrlo jednostavan, a izuzetno učinkovit način da ti se tako nešto više nikada ne dogodi. Izuzev mini-golfa, svaki se sport loptom, pa tako i vaterpolo, odvija u trodimenzionalnom prostoru. I tvoje su akcije, mladi golmane, također trodimenzionalne: izlazak prema naprijed, iskok uvis i iskok ustranu (moguć je i iskok ukoso, ali on nije ništa drugo nego kombinacija ova dva iskoka). Kod takvog načina branjenja u igri su mnogi parametri i jako ih je teško, gotovo nemoguće, sve uočiti i proračunati na vrijeme. Zato ćemo iz igre izbaciti dvije dimenzije i ubuduće razmatrati samo jednu: kretanje lijevo-desno.

Ova se metoda pokazala posebno učinkovitom kad je riječ o branjenju žabica ili pliski. Tvoj zadatak, nasljedniče moj, vrlo je jednostavan: kad vidiš da se protivnik sprema šutirati, samo trebaš visoko podignuti ruke, i tada se, dok lopta putuje zrakom, horizontalnim kretanjem što prije premjestiti do mjesta gdje će ona odsjesti.

Izvedeš li ovo kako treba, bit će sasvim svejedno je li lopta od vode odskočila malo niže ili malo više jer si svojim visoko podignutim rukama pokrio čitav vertikalni stupac kojim ona treba proći. Jednostavno, zar ne?

vaterpolo: bitka za Bratislavu
Hopa! Neugodna pliska je ukroćena.

Ovu sam metodu počeo primjenjivati nakon što sam promatrao golmane na stolnom nogometu. Zbog svojeg jednodimenzionalnog, lijevo-desno kretanja, oni nikad ne primaju golove iz žabica, odnosno pliski. „I ja bih mogao ovako braniti“ rekao sam tada sebi te stečenu spoznaju primijenio u bazenu. Rezultati su bili vidljivi već u prvom susretu: situacija u kojoj sam se grizao jer mi je lopta prošla zamalo ispod ili preko ruke postala je povijest.

S vremenom su i protivnički napadači naučili da mi tako ne mogu dati gol pa sad (a to su mi neki od njih u razgovoru otvoreno priznali), ugledavši me na golu, pomisle: „To je onaj ludi Vlahović, njemu ne vrijedi pucati plisku.“ Umjesto toga, upute mi neki drugi udarac, koji je u pravilu puno lakše braniti.

Jedina opasnost, ako se to uopće može tako nazvati, je velika količina udaraca koje ćeš zbog ovakvog načina branjenja dobiti u glavu. Ali ne brini, i za to postoji rješenje. Možeš koristiti kacige kakve imaju čuvari gola u hokeju. Odnedavno su, nakon razrješenja poznatog slučaja Semionovič, dozvoljene i u vaterpolu, a odobrio ih je sam Međunarodni olimpijski odbor.

Ne krivi se, mladi moj golmane, što se sam nisi ovoga dosjetio. Oni su za to krivi, oni ti nisu dopustili da naučiš. Već smo rekli tko su to oni, ali nije zgorega ponoviti: Golmansko bratstvo, najmračnija sila u ovom sportu. I sad kad je ova brižljivo čuvana tajna konačno procurila u javnost, preostaje mi jedino da se oprostim od tebe. Ako čuješ da sam nađen mrtav, ili se to zataška, a mojih tekstova više ne bude, zapali svijeću za mene i sam nastavi moje djelo.

Čujem korake na ulici. To su sigurno oni. Moram se sakr


In loving memory of
Atila the Hun (406. – 453.)

 

Povezani članci

Who's Online

We have 200 guests and no members online