DUGI RAT

Stvarno su šašavi ovi hrvatski rukometaši u Ateni. Luda vrsta. Oni svoj nastup na Igrama doista doživljavaju kao čisti užitak igre i pobjede. Spojili su lijepo i korisno. Vidi se da dobro znaju i kako razveseliti publiku i što im je rezultatski unosno. Što vole i što moraju. Džomba izjavljuje da uživa ko prajac u lobiranju vratara. Što se lijepo vidi iz priloženoga mi na televiziji. Uživa čovjek, ali je i koristan. Balić mirno i tobož ravnodušno sve zasluge prebacuje na Vorija, Vori ih vraća natrag Baliću, a obojica ih dodaju Metličiću, Lackoviću i drugima ... - piše u današnjoj Slobodnoj "pojačanje sportske rubrike", Bože V. Žigo. Je, Žigo, stvarno su ludi! Najluđi i najbolji! Hrvatska igra najbolji i najljepši rukomet na svijetu. Što reći za onaj zajebantsku piruetu Kaleba i rijetko viđeni gol koji je potom usljedio? Što reći za Džombine kontre i letove lastavice Šprema? Lina Allen Woodyija? Pobjedili su danas svjetski prvaci i neugodne Mađare. Mađare koji su se puno digli u rukometu zadnjih godina, koji su puno naučili od svojih južnih susjeda. U nedjelju je na programu finale. Cila hrvatska biti će prikovana za TV ekrane. Ludnica! Moja dućka ekipa kreće popodne u Atenu. Na finale ... 

Sinoć kasno nakon vaterpolo pobjede nad Omišem, baš kad smo jili soparnik u "Antule", ciči mobitel... Mario. Da oću li u Atenu? Ide cila ekipa. Sa ženama. Iznajmili su kombi. Njih 8. Da oću li s njima? Ajde, ajde... javi se najkasnije za pet minuta, nemoj kasnit, ima još ludo zainteresiranih, tebi smo se prvo javili... 

Gledam onaj soparnik, njam, njam, svoje vaterpoliste, oću li otić... šteta je to propustit, ovo se događa jedanput, samo dvaput u životu, hej!, finale olimpijskih igara, karte su već osigurane, Ćimba se za to pobrinuo... Mesić ne ide, a mi idemo! Ludilo... pa ipak, (crv sumnje mi se uvlači)... 'Ajme ko će se drmusat sve do Atene, ima tu šta i pičit, put Dubrovnika, Crna Gora, pa Makedonija, pa tek onda Grčka, a onda još malo, još malo papa Štrumpf... ajme, ajme, otpast će mi leđa u kombiju...

Prošlo je pet minuta. Deset. Još se premišljam... Pizza na stolu. Soparnika već nestalo. Treća piva. Velika. Morat ću zvat Kordu da me baci doma, bliži sam 1,0 nego 0,0 promila..., vrijeme ide... jebi ga, i leđa i muda, ostajem... Ajme, ajme, koja san ja linčina! Već mi je žaj ...

 

Hrvatski rukometaši su u finalu! Niti susjedi Mađari nisu znali kako zaustaviti ovaj pakleni stroj koji gazi sve pred sobom. Završilo je 33:31 za Hrvatsku.

Izgleda da nas nitko ne može zaustaviti. Kada ne ide Vorija, ide vanjske igrače. Kada ne ide Lackovića, ide Džombu. Losert ili Šola? Svejedno. Ivana Balića uvijek ide. Postigao je devet golova i bez dvojbe je igrač utakmice.

Otrcano zvuči fraza da je najbolji igrač bila čitava momčad. No, i ovaj put je bilo tako. Ubilježena je sedma pobjeda za redom.

Osmu iščekujemo u nedjelju... Pobjedu... i zlato!