Galeb: Tvornica gdje se mudante šiju više od 60 godina

Geleb OmišTekstilna industrija u Hrvatskoj u posljednjih je dvadeset godina izgubila više od 100.000 radnih mjesta. Tvornice su se jedna za drugom gasile, a Omiški je ‘Galeb’ je uspio preživjeti ponajprije zahvaljujući lojalnosti svojih radnika. Novinara Slobodne Dalmacije je kroz postrojenja slavnoga ‘Galeba’, tvornice trikotaže u kojoj se najkvalitetnije mudante šiju već više od 60 godina, vodio Miroslav Raljević, dugogodišnji predsjednik ‘Galebove’ uprave, a danas tehnički direktor, odnosno voditelj proizvodnje koji broji zadnje dane do penzije. Velike norme a male plaće u tekstilnoj industriji nisu od jučer. 2.200 kuna, nikakve su to pare, ali barem navrijeme dolaze. I onda kad su krajem osamdesetih imali 1.150 radnika i danas kada ih je oko 350 ...

REPORTERI ‘SLOBODNE’ U POSTROJENJU KAKVOG U HRVATSKOJ VIŠE NEMA

Tvornica gdje se mudante šiju više od 60 godina:

‘Galebuše’ kroje miru i ‘Hajduku’

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: Nikola vilić / Cropix


Galeb Omiš
Anita Perišić uzela je u ruke dresove ‘bilih’. Sad im i na terenu mora krenit na bolje

Na izlazu smo i dar dobili. Pjesmu. Pravu pravcatu. S rimom i posvetom. Neka se zna da smo među omiškim krojačicama bili dočekani kao što se i inače dva muškarca među sto i kusur žena dočekuju.

Zapravo, bili smo trojica, jer nas je kroz postrojenja slavnoga ‘Galeba’, tvornice trikotaže u kojoj se najkvalitetnije mudante šiju već više od 60 godina, vodio Miroslav Raljević, dugogodišnji predsjednik ‘Galebove’ uprave, a danas tehnički direktor, odnosno voditelj proizvodnje koji broji zadnje dane do penzije.


Kad žene vole diretura

Žene ga, ako smijemo primijetiti, vole. Iako, priznaje, nije s njima lako. I s jednom treba izići nakraj, a kamoli s njih stotinu. I kusur. Kad graknu u isti čas, to vam je...

- Kokošinjac! - smiju se ‘galebuše’ (tako su se same prozvale) i pucaju od zadovoljstva što ih je, evo u manje od dvije godine, i treća visoka delegacija posjetila.

Prvo im se, dok je još bila premijerka Jadranka Kosor, potom ih je obišao i predsjednik Ivo Josipović, a sad i njihova ‘Slobodna’. Kud ćeš bolje! Još kad bi plaća bila mrvu bolja...

- Muči, dobro je. Šta bi da je nema - govori nam Ana Kujundžić i sve uokolo miga.

Imoćanka na privremenom radu u Omišu, a traje to već 29 godina, ima ‘ured’ na kojemu i joj direktori mogu pozavidjeti. Loža je to s pogledom na plažu. Jer, ako niste znali, ‘Galebova’ tvornica, njezin središnji dio u kojemu su smještene i naše domaćice, nalazi se doslovno na plaži.

- Liti je to stani, pa gledaj! - cvrkuće Ana i ne diže glavu od prugaste crveno-bijele tkanine.

- Šta to rižete, brodsku tendu? - provociramo.

- Litnju haljinu. I ne rižen, nego krojin - uzvraća Imoćanka.

Iza nje, stvarno, plaža. A između žica. Kao, božeprosti, u zatvoru.

- Šile smo mi i za zatvorenike, i to plavo-bile kombinacije, baš su bile šesne - ispraća nas Ana iz krojačnice i upućuje na gornji kat, među šalturice. U žensko grotlo.

Mašine se ne gase. Galebuše pedaliraju, obrubljuju, štepaju i mudantama se dobacuju. Iza njih se praši kao da na normu rade.

- I radimo, a šta ste vi mislili? Evo, samo ja svaki dan moran obrubit 960 gaćica - udarnički će Imelda Mikuličić, sedmerosturka baka i još jedna ‘Galebova’ veteranka.

- Iljadu gaćica dnevno?! - vaši reporteri padaju u afan.

- E, šta je to, samo dvoje na minutu - smije se Imelda.

Ostalo ih 350

A smije se i Silvija Bilić. A kako i ne bi kad je njezin posao štepanje iliti učvršćivanje šavova, a dnevna norma - zalijte nas vodom - 2400 komada.

- A plaća 2200 kuna - iskorištava priliku Silvija.

Šefu Raljeviću, međutim, nije neugodno. Male plaće u tekstilnoj industriji nisu od jučer. Zna on da su nikakve to pare, ali barem navrijeme dolaze.

- Nikad plaća u ‘Galeba’ ni dana nije kasnila. I kad smo krajem osamdesetih imali 1150 radnika i danas kada ih je oko 350 - otkriva direktor, a žene potvrdno kimaju glavom.

Vidi se da im je drag direktor. A i one njemu nisu mrske. Bez obzira na to što su na jednom zidu zalijepile isprintanu molitvu: ‘Dragi, Bože, molim Te daj mi mudrosti da razumijem svoga šefa. Daj mi ljubavi da mu oprostim. Daj mi strpljenja da razumijem njegova djela. Ali, dragi Bože, nemoj mi dati snage. Jer, ako mi daš snage - razbit ću mu glavu.’ Ženski smisao za humor.

Galeb Omiš
Marija Škobalj - triba obrubit dvoje mudanata u minuti

Nastavlja Raljević slalom među moćnim švapskim strojevima. Neki su stari i više od 40 godina, ali - Švabo je to - ne brenzaju.

- U zadnje vrijeme imamo i nešto japanskih šivaćih mašina, ali najviše je njemačkih. Recimo, mauseri, e to je ona firma šta proizvodi oružje, stvarno su nešto posebno - ističe Raljević.

A i ‘Galebova’ zgrada je nešto posebno. Zapravo je to čitav kompleks koji se prostire na 8500 četvornih metara i u kojemu su se, a to vam pričamo znajući da će na ovome mjestu u bliskoj budućnosti niknuti hotel, prije više od sto godina nalazile uljara, konopara i kožara.

Nije teško zamisliti prve omiške obrtnike kako se u staroj carevini bore za svaku krunu jer, ako ćemo pošteno, od Frane do Frane, od cara do pape, ništa se na omiškoj Punti promijenilo nije. Samo se žene mijenjaju.

I Hajdukovi dresovi. Evo ih u rukama Anite Perišić. Jednog po jednog ih prebire i, vidimo li to dobro, kida.


Kidaju se rukavi za ‘bile’

- Ovo su dresovi za prvu momčad, da imaju u čemu igrat na proliće, kad zatopli - kazuje Anita i, stvarno, duge rukave na ‘Umbrovim’ majicama u kratke pretvara.

Stari dobavljač opreme s ‘bijelima’ je raskinuo, novi dresove još nije sašio, pa je uskočio stari, dobri ‘Galeb’. Prijatelju u nevolji, uostalom, treba pomoći.

‘Galebuše’ boljeg prijatelja od Stjepana Tokića nemaju. Glavni majstor je uvijek tu da podmaže kad zaškripi.

- One zovu, a ja popravljan. Bez greške, vidi ih kako su sritne - gušta Stjepan aga u svom privatnom haremluku.

A guštao je i naš Nikola. Toliko da je krojačica Šinka za njim do kapije trčala. Kako bi mu pjesmu za rastanak uručila. ‘Galebove’ žene, one koje stoje na bastionu posljednje hrvatske tekstilne industrije, znaju, naime, ne samo kako se muškarci dočekuju, nego i kako se ispraćaju.


‘Nismo uzeli ni kune od Galeba’

Tekstilna industrija u Hrvatskoj u posljednjih je dvadeset godina izgubila više od 100.000 radnih mjesta. Tvornice su se jedna za drugom gasile, a ‘Galeb’ je uspio preživjeti ponajprije zahvaljujući lojalnosti svojih radnika.

Nitko se od nas iz rukovodstva nije obogatio, ni kune od ‘Galeba’ nismo uzeli, a mogli smo, baš kao što se to događalo u mnogim firmama diljem zemlje - objašnjava Raljević.

Povezani članci

Who's Online

We have 171 guests and no members online